Pod motoričkim sposobnostima podrazumevaju se one sposobnosti koje učestvuju u rešavanju motoričkih zadataka i koje uslovljavaju uspešno kretanje, bez obzira da li su urođene ili stečene tokom trenažnog procesa. Poseduje ih svaki čovek, ali na različitom nivou. Nivo ispoljavanja motoričkih sposobnosti zavisi od niza faktora kao što su: nasleđe, pol, uzrast, treniranost…
Iako dominantnu ulogu u radu sa fudbalerima uzrasta od 5 do 12 godina ima tehnička priprema, veoma je važno u ovom periodu posvetiti dovoljno pažnje i razvoju motorike, jer će ona umnogome olakšati dalji rad. Od brojnih motoričkih sposobnosti, čiji se broj različito definiše kod većine autora, u radu sa fudbalerima uzrasta od 5 do 12 godina osnovu rada treba da čine: koordinacija, brzina, eksplozivna snaga, okretnost, agilnost i fleksibilnost
U radu sa fudbalerima uzrasta od 5 do 12 godina potrebno je obratiti posebnu pažnju na razvoj brzinskih svojstava, jer se u ovom periodu beleži veoma veliki prirodni porast brzine kretanja. Pravilno sprovedeno vežbanje umnogome će poboljšati ovu sposobnost i postaviti dobru osnovu za njen razvoj u kasnijim periodima.
U radu sa decom treba primenjivati kratke deonice koje ne zahtevaju velike mišićne napore, odnosno deca ne trebaju trčati brzo i kontinuirano duže od četiri do šest sekundi. Vrlo je važno koristiti niz različitih vežbi, a isto tako velika je vrednost i upotrebe elementarnih, štafetnih i sportskih igara, jer deca jednostavno uživaju i vole izvoditi zadatke u kojima je važna brzina tokom igre i tokom štafeta.
Sa razvojem eksplozivne snage kod fudbalera treba početi u njihovim početnim fazama treniranja i to sa primenom vežbi adekvatnih za taj uzrast, jer u suprotnom može doći do teških povreda lokomotornog sistema. To podrazumeva da se u radu sa decom do 13. godine primenjuju vežbe samo sa malim opterećenjem (vlastita težina).
Uzrast od 5 do 12 godina je najpogodniji za rad, a pošto taj uzrast naročito uspešno usvaja ono što vidi (demonstracija), na treneru je da iznađe najbolji način kako vežbe prikazivati i demonstrirati, kako bi efekat vežbanja dao najbolje rezultate. Vežbe za razvoj eksplozivne snage treba primenjivati na početku ili u sredini glavnog dela treninga, kada fudbaler nije zamoren.
U metodici usavršavanja okretnosti treba obratiti pažnju na to da u ovom slučaju ne važe isti principi koji važe, na primer, prilikom obučavanja u pogledu postupnosti vežbanja i poštovanja principa od lakšeg ka težem ili od jednostavnog ka složenom. Naprotiv, koordinacijski teži zadaci, bez obzira što se u prvom momentu ne mogu sasvim tačno izvesti, dovode do većih efekata (kada je okretnost u pitanju), od onih jednostavnih.
Ključni pojmovi koji se odnose na treniranje agilnosti su svest o telu i kontrola, priprema za izvođenje vežbe, reakcija, promena smera i rad nogu. Vrlo je važno, radi prevencije od povreda, kako učiti mladog igrača da sprintuje, menja pravac i kako da se zaustavi. Osnovno u svemu ovom je duži korak u startu, kraći koraci u trčanju i niže težište, iz kojeg će fudbaler moći u najvećoj brzini da promeni pravac, da izdrži duel sa protivnikom, a ipak da se ne povredi.
U radu sa decom uzrasta od 5 do 12 godina treba naglašavati celokupnu fleksibilnost, koja uključuje sve zglobove tela, iz razloga što će to rezultirati dobrim temeljnim razvojem. Tako će dete nastaviti sa razvojem zglobova i lakše podnositi anatomske teškoće koje se mogu pojaviti tokom puberteta. Specifična fleksibilnost se razvija od puberteta pa nadalje, odnosno tada se posebna pažnja treba obratiti na zglobove uključene u kretne strukture pojedinog sporta, što svakako ne znači da ostale zglobove treba zanemariti.
Vežbe fleksibilnosti moraju biti sastavni deo svakog treninga, što znači da se ova sposobnost obrađuje kontinuirano u dužem vremenskom periodu. Radi se u uvodno-pripremnom, osnovnom i završnom delu treninga kroz vežbe oblikovanja tela i pokrete. Može se vežbati uz neku drugu motoričku sposobnost ili tehničko-taktičke vežbe, samostalno, uz pomoć partnera ili pomoću manjih sprava – rekvizita (medicinke, lopte, vijače, palice i dr).
Tehnika u fudbalu je način kretanja igrača kojim se rešava neki motorički zadatak.
Fudbalska tehnika predstavlja biomehanički ispravno i delotvorno izvođenje struktura kretanja koje su sadržaj fudbalske igre.
Tipične strukture kretanja su sva ona koja izvodi fudbaler u igri, zavisno od trenutne situacije.
Obično se u sistematizaciji tehničkih elemenata tehnika deli na:
Tehniku kretanja bez lopte i
Tehniku kretanja sa loptom.
U tehniku kretanja bez lopte spadaju:
Hodanja i lagana trčanja;
Trčanja sa ubrzanjem i brza trčanja;
Startna trčanja;
Trčanja sa promenom smera i brzine trčanja;
Odrazi i skokovi;
Prizemljenja i padovi.
U tehniku kretanja sa loptom spadaju:
Pomoćni tehnički elementi (žongliranja i vladanja loptom po tlu i u vazduhu);
Vođenja lopte;
Udarci po lopti;
Primanja i prenos lopte;
Fintiranja i driblinzi;
Oduzimanja lopte;
Ubacivanja lopte;
Tehnika golmana.
Tehnika opisuje i objašnjava kakav je ispravan položaj tela i delova tela u određenoj situaciji:
Tačka oslonca (obično stajaća noga, obe noge, itd.);
Tačka tetišta i sile koje na njega deluju;
Zamašna površina (noga, glava, ruke);
Ostali delovi tela.
Na izvođenje kretanja direktno deluju:
Ideje (zamisli, namere) o budućem kretanju;
Sile prethodnog kretanja;
Protivnik;
Lopta sa svojim parametrima.
Trend u razvoju tehničke pripreme fudbalera ukazuje na potrebu „tehničke perfekcije“. Taj pojam označava sledeće zahteve:
Vladanje svim osnovnim tehnikama (dribling, udarci nogom i glavom) u uslovima:
Kreativnost sa loptom (sloboda izbora u složenim situacijama);
Visoka spretnost sa loptom (potreba uključivanja lopte u rad kad god je to moguće);
Izražena i pravovremena kompleksna (složena) pokretljivost („bogatstvo“ tehničkih programa);
Pune brzine kretanja;
U situacijama iz igre;
U malom prostoru;
Pod stalnim pritiskom (protivnik, prigoda i sl.).